Josip Pavić, nakon 23 godine vodstva Sindikata PPDIV jučer se, pred odlazak u mirovinu, na sjednici Glavnog odbora oprostio od sindikalnih kolega i kroz prigodni govor poslao svoje završne poruke, prisjećajući se vremena osamostaljenja Hrvatske kada su novi, današnji oblici sindikata tek stvarani. Donosimo vam dio njegovog obraćanja.
“Od 90.-te smo krenuli stvarati novi sindikat, u vrlo ružno vrijeme, u uvjetima kad smo mijenjali državno-pravni sustav, kad je bio prljavi rat pred vratima, kad je išla privatizacija i pretvorba. Mi smo trebali sindikat stvoriti za nove kapitalističke uvjete. Nismo imali od koga učiti, dakle, nismo imali organizaciju spremnu za te uvjete i onda smo na ruševinama stare organizacije stvorili novu krećući u dobrovoljno učlanjivanje u Sindikat PPDIV, stvaranje sindikalnih podružnica, kasnije regija i ureda i na taj način zapravo smo metodom pokušaja i pogrešaka stvarali ovaj sindikat koji je u konačnici, da to ne govorim ja, rekli bi drugi, u Hrvatskoj bio najbrojniji, najorganiziraniji s obzirom na kadrovsku i organizacijsku strukturu, sa najvećim fondovima koji prate rad sindikata …
Uspjeli smo, dakle, stvoriti jednu organizaciju. Na vama koji ostajete jeste zapravo zadaća da ga i dalje gradite, da ga i dalje unapređujete. Ako mislite da prije vas, vas koji ste mlađi u sindikatu nije bilo problema, varate se. Uvijek je bilo različitih mišljenja, različitih stavova, različitih pozicija, ali o tome smo razgovarali kao što se nadam da ćete i vi razgovarati, da ćete pronalaziti rješenja koja će biti najbolja za članstvo i za radništvo i da ćete svi skupa nastaviti ponosno nositi zastavu Sindikata PPDIV ubuduće. Ja vam to tako želim.
A ja… čujte; Ja ću iz prikrajka motriti što se dešava. Stojim vam uvijek na raspolaganju. Želio sam vas podsjetiti na ono što smo mi učinili. Napravili smo jedan sindikat, ali moram reći da je i sindikat zapravo napravio i nas! Formirao nas je, društveno nas je afirmirao, i tako dalje. I sve vas skupa sa mnom, neke manje, neke više, prepoznaju kao sindikalce, kao borce za radnička prava. Dakle, imamo svoju težinu u društvu. Neka tako i ostane, a vi naravno morate nastaviti dalje! „
Hvala Ti Josipe!
