I ove godine najavljena je daljnja izmjena određenih podzakonskih propisa vezanih za područje zaštite na radu; Pravilnika o ovlaštenjima za poslove zaštite na radu (NN, br. 50/19), Pravilnika o pregledu i ispitivanju radne opreme (NN, br. 16/16), Pravilnika o ispitivanju radnog okoliša (NN, br. 16/16) i Pravilnika o obavljanju poslova zaštite na radu (NN, br. 126/19). Činjenica je da je navedene propise zajedno s izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu trebalo uskladiti krajem 2018. godine, u trenutku reorganizacije poslova u području zaštite na radu, podjelom nadležnosti između ministarstva i novoosnovanog Državnog inspektorata. Nakon proteka tri godine to se zaboravilo, stanje je ostalo kao i ranije, a nove izmjene za pretpostaviti je neće obuhvatiti potrebu reforme unutar sustava državne uprave i racionalne podjele poslova između pojedinih tijela. U tom slučaju, ako se ne pristupi cjelovitim promjenama, upitni su razlozi djelomične promjene tih propisa.
I sama Vlada RH je, na zahtjev poslodavačkih udruga, ocjenjujući neracionalnim egzistenciju i učestalo donošenje brojnih propisa i odredbi, kao i obuhvat istovjetne materije u više propisa još 2017. godine pokrenula sveobuhvatan projekt mjerenja i ukidanja administrativnog opterećenja gospodarstva u svim zakonodavnim područjima, primjenom metode Standard Cost Model (SCM). Analitički i stručno taj zahtjevan posao potrebno je aktualizirati, intenzivirati i dosljedno provesti.Činjenica je da su jasni, jednostavni, racionalni, nedvosmisleni i praktično primjenjivi propisi ključna pretpostavka unapređivanja sigurnosti i zdravlja na radu.
Istovremeno, na snazi su pojedini neusklađeni propisi, koji su mijenjani ili su donešeni u zadnjih 1-3 godine s nedorečenim rješenjima: Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o izradi procjene rizika (NN,br. 129/19), Pravilnik o zaštiti na radu za mjesta rada (NN,br.105/20) i Pravilnik o zaštiti na radu radnika izloženim statodinamičkim, psihofiziološkim i drugim naportima na radu (NN, br.73/21). Navedeno se odnosi na aktualno pitanje sigurnosti pri radu na izdvojenom mjestu rada, uključivo i radu od kuće i procjeni rizika. Praksa drugih zemalja kao i nove praktične smjernice sadrže rješenja, koja je bilo moguće i u našim propisima jasno, razumljivo i jednostavno regulirati. Krajnje je vrijeme da se upravo to učini, kako bi se djelovalo preventivno u sprječavanju ne samo ozljeda,već mogućih profesionalnih i drugih bolesti radnika.
Naime, kao ključan element europskog pristupa sigurnosti i zdravlju na radu, procjena rizika obavezna je u svim radnim okruženjima u državama članicama EU-a.
Epidemija COVID-19 dramatično je povećala broj radnika koji rade od kuće,a provedena istraživanja predviđaju da će se broj profesionalnih mišićno-koštanih poremećaja i izgaranja povećati u narednim godinama. Logično je zaključiti da je potrebno dužnu pozornost posvetiti procjeni rizika i mjerama prevencije u slučaju rada na daljinu, odnosno rada od kuće, neovisno da li se radi povremeno ili kontinuirano.
Kako je to praktično moguće učiniti već su ranije, prije pandemije ukazali brojni primjeri i rješenja drugih zemalja (dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/362283).
Irska nacionalna institucija za sigurnost i zdravlje na radu izradila je kvalitetan i praktičan vodič za rad od kuće kako bi osvijestila odgovornosti, ističući da neovisno o slučajevima privremenog obavljanja tih poslova, odgovornosti za zaštitu na radu ostaju iste! Takav pristup je razumljiv budući da i kod obavljanja, kako se sada navodi u hrvatskim propisima; „administrativnih, uredskih i sličnih poslova“, tj. poslova za koje je procijenjen „mali rizik“, kod redovnog obavljanja tog posla u prostoru poslodavca, takav povremeni rad može predstavljati značajan rizik po zdravlje i sigurnost u neergonomskim i drugim neadekvatnim uvjetima rada u različitom kućnom okruženju, koji može uključivati različite nedostatke, a time i rizike.
I ovom prilikom potrebno je podsjetiti da se prostori u stanovima i kućama često percipiraju kao sigurna mjesta, ali nažalost u njima se događa 80 posto svih nesreća, i to najčešće u dnevnoj sobi. Samo u Europskoj uniji, svake godine preko 3 milijuna ljudi strada u svojem domu, od kojih više od 7.000 sa smrtnim posljedicama. Najčešće nesreće koje se događaju u domaćinstvu su: padovi, udar struje, trovanja, srčani udar, opekline, gubitak svijesti, itd. Ako navedenome dodamo i rizik po ugrozu zdravlja kod rada od kuće (mišićno-koštani poremećaji, psihoasocijalni rizici, stres, mentalno zdravlje, radno opterećenje), onda je potpuno jasan razlog potrebe procijenjivanja rizika te poduzimanja mjera prevencije i edukacije zaposlenika koji rade povremeno ili trajno od kuće.
Krajem prošle godine donijet je ponešto izmijenjeni Pravilnik o osposobljavanju i stručnom usavršavanju iz zaštite na radu te polaganju stručnog ispita. I umjesto da se tim pravilnikom obuhvati i stalno stručno usavršavanje stručnjaka zaštite na radu zaposlenih u ovlaštenim osobama, isto je ostalo u drugom pravilniku, koji se sada namjerava mijenjati, pa će istovjetna materija i nadalje biti podijeljenja u dva podzakonska propisa, a istodobno neće obuhvatiti i potrebu cjeloživotnog usavršavanja iz područja zaštite na radu, ali i zaštite zdravlja, inspektora za zaštitu na radu, vještaka i sudaca. Tržište rada je izuzetno dinamično i logično je da stručnjaci zaštite na radu moraju raspolagati znanjima i vještinama, na istoj razini neovisno gdje trenutno rade, kako bi mogli uspješno obavljati odgovorne i zahtjevne poslove; bilo u tvrtkama i ustanovama, bilo u ovlaštenim pravnim osobama koje pružaju uslugu drugima. Znači, moraju biti „pokretljivi“ i prilagodljivi na otvorenom tržištu rada i imali bi povećane šanse za zapošljavanje i napredovanje. Međutim, konstruktivni prijedlozi racionalizacije normativnih aktivnosti i potrebe obuhvata cjelovitog sadržaja u jednom aktu tijekom e-savjetovanja o rečenom pravilniku, nažalost, bez opravdanog razloga nisu prihvaćeni od nositelja, resornog ministarstva.
Nadalje, potrebno je pratiti i pravodobno reagirati prilagodbom određenih propisa na promjene u svijetu rada. Primjera radi, uslijed naglog širenja ponude i potražnje na tržištu rada te uvođenja novog načina rada samozaposlenih osoba putem platformi, jedno od važnih pitanja je i primjereno reguliranje primjene propisa o radu, zaštiti na radu i zaštiti zdravlja radnika koji rade u tom obliku rada. I u Izjavi Europskog vijeća koja je u svibnju 2021. godine usvojena u Portu tijekom Socijalnog samita, kaže se „kako će promjene povezane s digitalizacijom, umjetnom inteligencijom, radom na daljinu i ekonomijom platformi zahtijevati posebnu pozornost kako bi se ojačala prava radnika, sustavi socijalne sigurnosti te sigurnost i zdravlje na radu“.
U samom Zakonu o zaštiti na radu učinjeni su u proteklom razdoblju od njegovog donošenja određeni previdi koje je nužno normativno otkloniti, kao npr. reguliranje primjene propisa zaštite na radu u odnosu na samozaposlene osobe, sastav i djelokrug nadležnosti Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu, kako bi odista moglo biti savjetodavno tijelo Vlade u području zaštite na radu i zaštite zdravlja radnika, restrukturiranje poslova ministarstva nadležnog za rad u dijelu zaštite na radu i još neke izmjene, što bi trebalo omogućiti da se kroz duže vremensko razdoblje ne zadire u taj propis.
Ono na što je i ovom prilikom potrebno ukazati je, da je u tijeku već osma godina kojom sustav državne administracije potvrđuje neučinkovitost i nezainteresiranost da uredi važno područje usko vezano za zaštitu na radu, a to je zaštita zdravlja na radu. Još uvijek nema Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada (na snazi zastarjeli akt iz 1984. g. !!??), Pravilnika o postupcima pružanja prve pomoći, sredstvima, vrsti i količini sanitetskog materijala koji mora biti osiguran na mjestu rada te načinu i rokovima osposobljavanja radnika za pružanje prve pomoći te Pravilnika o najmanjem broju sati koje je poslodavac obvezan ugovoriti sa specijalistom medicine rada, a koje specijalist medicine rada mora provesti na mjestu rada. Ukoliko tome dodamo i izostanak donošenja Nacionalne strategije zaštite mentalnog zdravlja, koje je posebno ugroženo pojavom pandemije stanje postaje neodrživo i krajnje zabrinjavajuće, te ukazuje na izostanak koordiniranog i sinergijskog djelovanja zaduženih resora unutar Vlade.
Razvidno je da nema odgovarajuće koordinacije u sustavu državne uprave između dvaju ministarstava, imajući u vidu da je odgovornost zajednička u onim pitanjima koja se odnose na zaštitu na radu i zaštitu zdravlja radnika. Sve navedeno kao i dobra praksa drugih zemalja, otvara potrebu uspostave nacionalne javne ustanove za sigurnost i zdravlje na radu.
U zaštiti na radu i zaštiti zdravlja radnika težište je potrebno usmjeriti na donošenje nedostajućih propisa, njihovo kompletiranje, međusobnu usklađenost i razgraničenje poslova i nadležnosti u sustavu državne uprave, a zatim na praćenje i ustrajnost u provedbi propisa, informiranje i edukaciju i to svih dionika od poslodavaca, stručnjaka zaštite na radu, radničkih predstavnika, inspektora, zdravstvenih djelatnika do sudaca, a ne na iscrpljivanje kroz učestale promjene propisa radi promjena, čime se narušava stabilnost pravnog sustava, uzrokuje nedovoljno poznavanje propisa i njihove primjene te stvara nesigurnost u ovom području, koje su posljedice nesreće, ozljede i bolesti.
Kako je postalo uobičajeno donošenje zakona i njihovih izmjena, te prepuštanje reguliranja određenih pitanja podzakonskim aktima, u praksi izostaje poštivanje istog kao i navedenih rokova, pa nastaje „pravna praznina“, i to višegodišnja. Kako bi se to ubuduće otklonilo potrebno je jačati stručne kapacitete nositelja pripreme propisa, jer je razvidno da na isti način dugi niz godina isti kadrovi kreiraju propise, zatim, uključivati u pripremu ne formalno već stvarno širu stručnu javnost,a podzakonskim aktima regulirati samo ono što je odista potrebno. Pored toga, Vlada i Hrvatski sabor moraju učinkovito nadzirati te procese, vodeći računa i da se materija koju je potrebno obuhvatiti zakonom, ne prenosi na podzakonske akte, a posebnu pozornost usmjeriti na međusobnu uskađenost svih propisa.
Drugačiji smjer kojim treba djelovati kad su u pitanju propisi potvrđuju i riječi Radovana Dobronića, predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je između ostalog nedavno rekao:
„Stabilnost sustava podrazumijeva stabilnost propisa. Općenito nije dobro da se temeljni zakoni mijenjanu “svaku godinu, godinu i pol jer promjena, ako se ozbiljno shvati, zahtijeva i prilagodbu. I to ne samo onih koji su zaduženi da ih provode nego i adresata.
Slikovito rečeno, ako svake godine mijenjate propis kako se voze automobili pa jedne godine kažete da svi voze desnom stranom, a nakon dvije godine kažete da se mora voziti lijevom stranom, treću godinu ljudi već neće znati koji propis je na snazi.
Pitanje je primjenjuju li suci dobro propise, kao i državni službenici,a i investitorima je primamljivija zemlja koja propise ne mijenja često“, zaključio je predsjednik Vrhovnog suda.
Na prethodno navedeno upozorenje već smo ranije i sami ukazivali u člancima vezanima uz problemtiku zaštite na radu, a ovo samo potvrđuje ispravnost takvog stava.
Stalne promjene propisa stvaraju teškoće u primjeni od strane poslodavaca te uzrokuju često puta propuste bez stvarne namjere, a istovremeno predstavljaju problem i za zaposlenike i radničke predstavnike, kao i za rad inspektora, vještaka i sudaca.
Vrijeme je da u području zaštite na radu i zaštite zdravlja radnika,kao području od posebnog društvenog interesa, uspostavimo stabilan, razumljiv, primjenjiv i učinkovit pravni okvir koji će omogućiti i poticati ključne dionike na unapređivanje sigurnosti i zdravlja na radu, a to je posebno značajno u okolnostima brzih promjena u svijetu rada i pojave novih rizika.
Vitomir Begović
