Udar na nelojalnu konkurenciju: Javna nabava, milijarde kuna i jedna provokativna ideja

Jedan izazovni prijedlog Torstena Müllera s bruxelleskog Europskog sindikalnog instituta (ETUI) podigao je obrvu šefu hrvatske poslodavačke udruge koji ga je pomno slušao. Kompanijama koje odbijaju kolektivno pregovaranje, ili ne primjenjuju već sklopljene kolektivne ugovore, rekao je Müller, trebalo bi onemogućiti da ugovaraju poslove s državom kroz javnu nabavu. Interpretiravši tu ideju zapravo kao mogućnost uvođenja preferencijalnog tretmana za one kompanije koji kolektivne ugovore imaju i poštuju, Mihael Furjan, predsjednik HUP-a, ocijenio je da bi to možda bio i pravi način da se eliminira nepoštivanje (sektorskih) kolektivnih ugovora u privatnom sektoru, o čemu rogobore domaći sindikati.

Ta zanimljiva razmjena ideja (scena se odigrala za panel rasprave u Kući Europe u Zagrebu, organizatori su bili sindikati) vjerojatno bi silno iritirala libertarijance alergične na sve sindikalne teme i inicijative, ali nije ih bilo u publici pa nije izazvala nikakve negativne reakcije. Na prvi pogled ideja ne zvuči silno kontroverzno, a spominje se u raznim izvještajima Europskog parlamenta u zadnje dvije-tri godine, ali još nigdje u EU takav prijedlog nije pretvoren u zakonsku praksu na nacionalnoj razini. Müller kaže da su u Njemačkoj neke od saveznih pokrajina klauzulu o primjeni kolektivnih ugovora uvele u svoje zakonodavstvo, a većina ostalih zemalja ima slične upute na lokalnim razinama. Prema dostupnim podacima koje je objavila sindikalna federacija uslužnih djelatnosti Uni Europa za 2021. godinu, u Švedskoj se u javnu nabavu može uključiti kriterij da plaće moraju biti u skladu sa sektorskim kolektivnim ugovorom, a u Danskoj i Španjolskoj to, primjerice, kao obavezno traže neke jedinice lokalne samouprave.

Zagovornici iz Hrvatske

Kontekst u kojem je istraživač s ETUI-a zagrebačkom panelu to tumačio tiče se netom usvojene europske Direktive o primjerenim minimalnim plaćama koja, također, otvara prostor i za jačanje kolektivnog pregovaranja u članicama EU-a. Kao poticaj poslodavcima da se više uključe, smatra, moglo bi poslužiti i to da se iz osvajanja poslova za javni sektor isključe oni koji odbijaju pregovore ili ne primjenjuju kolektivne ugovore, uključujući tu i njihove dobavljače, te da se to primjenjuje i na javne nabave za projekte koji se financiraju iz europskih fondova ili razne ugovore s europskim institucijama.

Nimalo iznenađujuće, u Hrvatskoj rasprava o takvim temama ne postoji, barem ne zasad, ali domaći teren ipak krije jedno iznenađenje, čak i za Mihaela Furjana. Naime, već dulje vrijeme sličnu ideju ozbiljno i srčano iz svog poslovnog ugla zagovara jedan od prominentnih članova poslodavačke udruge, direktor križevačke građevinske kompanije Radnik Mirko Habijanec. Kad smo se čuli ovoga tjedna, objasnio nam je da, kao predsjednik HUP Udruge poslodavaca u graditeljstvu, on inzistira da među kriterije sposobnosti prijavitelja na javnim natječajima mora biti uvršten i dokaz njihova poštivanja obveza iz kolektivnog ugovora, preciznije da u skladu s tim ugovorom isplaćuju plaće. Oprezno je optimističan oko uspjeha te inicijative.

Ako znamo da je ukupna vrijednost javne nabave u 2021. godini u Hrvatskoj iznosila više od 57 milijardi kuna (bez PDV-a), te da se mnogim poslodavcima i u drugim sektorima biznisi uvelike vrte oko poslova s raznim državnim i lokalnim tijelima i kompanijama, jasno je da pitanje uvođenja dodatnog kriterija nije baš bezazleno. Slučaj građevinarstva je pritom posebno interesantan jer u tom sektoru postoji granski kolektivni ugovor čija je primjena ministarskom odlukom proširena na cijeli sektor, što znači da ga moraju primjenjivati baš sve kompanije, ne samo članice HUP-a koje su ga ispregovarale sa sindikatom (u 11 razreda precizno se definira osnovna plaća i dodaci na nju, pri čemu je najniža sada 5100 kuna i iznad je državnog minimalca, a najviša je 15 tisuća kuna). Prema Habijanecu, osnovna plaća bi trebala dalje rasti, tako da bude barem pola one koja se isplaćuje u Njemačkoj.

Iz tog slučaja je prilično jasno da bi država, kad bi to doista željela, vrlo lako mogla uvesti reda na građevinsko tržište te čak povećati interes ostatka privatnog sektora za kolektivno pregovaranje, o čemu Vlada u zadnje vrijeme trubi kroz raspravu o izmjenama i dopunama Zakona o radu. (U takvim proklamacijama ona zapravo slijedi aktualni EU trend, a čak je i OECD u prognozama o zaposlenosti u 2022. godini spominjao da je jačanje kolektivnog pregovaranja ključ za osiguravanje pravedne raspodjele inflacijskog šoka između radnika i poslodavaca.)

Kako trenutno stoje stvari u Hrvatskoj vezano za javnu nabavu i kakvi su planovi?

Važeći zakon kaže da se “gospodarski subjekt” može isključiti iz postupka javne nabave ako se dokaže kršenje obveza, među ostalim, iz socijalnog i radnog prava, uključujući i kolektivne ugovore, ali to je tek fakultativno. Dakle, ponuđeno je kao mogućnost, ali ne mora se primijeniti, ostavljeno je na volju naručitelja.

“Nije dovoljno da je isključenje takvih prekršitelja fakultativno. Osim toga, to je sve preopćenito napisano, trebalo bi odredbu detaljnije razraditi te predvidjeti da se na natječaj mora priložiti i porezni obrazac o plaćama. To je važno, tako bi se pročistila nelojalna konkurencija i rad na crno. Naime, rad na crno ne znači samo da se radnika ne prijavljuje već i da se dio plaće legalno prijavljenom radniku isplaćuje na ruke. To ne smije biti dopušteno, a događa se”, kaže Habijanec, dodajući da bi istim pravilima trebali podlijegati i kooperanti. Za sve to mu je, kaže, uzor Njemačka, gdje “nemate što tražiti za stolom ako ne poštujete kolektivni ugovor”. U Hrvatskoj pak, dodaje, ima kompanija kojima je većina radnika prijavljena na minimalac, kao da nemaju inženjera niti KV radnika.

Otežani uvjeti

Aludirao je i na turske kompanije koje rade na pruzi Križevci-Koprivnica, kao i kinesku koja je gradila Pelješki most, a poslove su dobile preko javnih natječaja. U Sindikatu graditeljstva Hrvatske (STH) nas pak podsjećaju da su turske tvrtke u veljači ove godine otpustile grupu radnika jer su “stupili u kratki kontakt sa sindikatom” kad su ih (za vrijeme pauze za ručak) informirali o pravima iz Kolektivnog ugovora za graditeljstvo. Prije toga su pristupili, kaže nam šefica tog sindikata Jasenka Vukšić, i predstavnicima poslodavca jer taj kolektivni ugovor obvezuje sve koji obavljaju djelatnost graditeljstva u Hrvatskoj. Radnici su im pak rekli da rade između 250 i 300 sati mjesečno, prekovremeni rad i rad u otežanim uvjetima im se ne plaća dodatno, a ne primaju ni naknadu plaće za vrijeme bolesti. Sve to je STH prijavio inspektorima, ali rezultate nadzora još nisu saznali.

Javna je tajna, dodaje Jasenka Vukšić da statistika u građevinskom sektoru u Hrvatskoj pokazuje iznos prosječne plaće koji je 20-ak posto ispod državnog prosjeka, a to u realnosti zapravo nije tako. Dodaje još jednu zanimljivost – neke domaće građevinske tvrtke su im se znale javljati kad bi se prijavljivale na javni natječaj u Švedskoj, tražeći izjavu da su dobri socijalni partneri. Za domaće natječaje to, naravno, ne traže jer ih nitko to i ne traži, ali bilo je stranih zapadnih kompanija koje to jesu tražile.

Ukratko, postoji efikasan način da se, malim pomakom u javnoj politici, i ponašanje počne mijenjati (sada je obvezno isključivanje onih kompanija koje nisu platile dospjele poreze i obveze za mirovinsko i zdravstveno osiguranje), pa vjerojatno i da se potakne praksa sklapanja kolektivnih ugovora. U privatnom sektoru na snazi su samo dva granska kolektivna ugovora – u građevinarstvu i ugostiteljstvu, a uskoro bi trebao biti zaključen i treći, u trgovini, o čemu se pregovara još od vremena prije izbijanja korone. Trenutno, pak, sindikat PPDIV gura, primjerice, inicijativu za prehrambeni i poljoprivredni sektor, ali zasad bez odaziva s druge, HUP-ove strane. Kad je pak u pitanju linijski cestovni prijevoz, pregovori sindikata i poslodavaca su počeli, ali su zapeli zbog 19 županija koje nisu potpisale ugovore o javnoj usluzi prijevoza.

Kad se pita što o javnoj nabavi konkretno govori nova Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama, onda treba pažljivo pročitati članak devet koji od država članica očekuje da poduzmu mjere kojima će osigurati da gospodarski subjekti u javnoj nabavi (i njihovi podugovaratelji) ispunjavaju obveze vezane uz plaće, kao i pravo na organiziranje radnika te kolektivno pregovaranje o plaćama, a eksplicitno se spominje i poštivanje kolektivnih ugovora. Kako se ta direktiva mora primijeniti u roku dvije godine, vremena za raspravu o tome kako je transponirati u Zakon o javnoj nabavi ima napretek, a pomoćnik ministra rada Dražen Opalić kaže nam kako očekuje da će obveza o poštivanju kolektivnih ugovora biti uvedena već u idućoj godini jer to proizlazi iz europske direktive.

No, u Ministarstvu gospodarstva smatraju da to nije potrebno. Očito, tumačenja europskih propisa su prilično fleksibilna. Na izravno, dva puta ponovljeno im pitanje, odgovaraju nam da su kolektivni ugovori, odnosno kršenje obveza koje su njima određene, već sada obuhvaćeni člankom 254. Zakona o javnoj nabavi, zbog kojih naručitelj može isključiti gospodarskog subjekta. Naglasak je na može i to ako “može na odgovarajući način dokazati kršenje primjenjivih obveza u području prava okoliša, socijalnog i radnog prava, uključujući kolektivne ugovore, a osobito obvezu isplate ugovorene plaće, ili odredbe međunarodnog prava okoliša, socijalnog i radnog prava”.

Pritisak sindikata

Za očekivati je ipak da će pritisak sindikata rasti, barem vezano za sektorske kolektivne ugovore, a očito i HUP-ove Udruge poslodavaca u graditeljstvu, dok će istodobno biti zanimljivo pratiti daljnji razvoj Furjanova razmišljanja iz prvog pasusa. Ono što nadležni u ministarstvu zasad najavljuju jest da će u drugoj polovici iduće godine uvesti novosti vezano za Nacionalni program za suzbijanje neprijavljenog rada. Propisat će, naime, nove obvezne razloge isključenja iz javne nabave i to za “počinjenje kaznenog djela neisplate plaća i počinjenje prekršaja iz domene neprijavljenog rada”.

Prilično je nevjerojatno da to odavno nije među kriterijima za instantno izbacivanje iz igre. Jer, kad malo razmislite o idealiziranoj pozadini cijele priče (naravno da je to teško u zemlji gdje su javne nabave idealan teren korupcije, ali pokušajmo), preko javnih nabava država ne kupuje tek robu ili naručuje radove i usluge, ona time također na posredan način demonstrira što promovira javnim novcem. U slučaju uvođenja kriterija o plaćama iz kolektivnih ugovora, ona bi, među ostalim, poručila da ne želi poticati konkurentnost na račun plaća.