Prema višekratno objavljivanim podacima o kretanjima na tržištu rada u Hrvatskoj, poznato je da se 85 posto novih ugovora o radu sklapa na određeno vrijeme. Upravo su zbog toga odredbe o radu na određeno vrijeme bile kamen spoticanja socijalno zainteresiranih strana na tržištu rada pri donošenju netom prihvaćenoga Zakona o radu.
Sindikati argumentiraju kako je ugovor o radu na određeno vrijeme nepovoljan za radnika jer je stupanj njegove socijalne sigurnosti mnogo manji od radnika zaposlenoga na neodređeno. Poslodavci dokazuju da im je zapošljavanje na određeno vrijeme jednostavnije i troškovno prihvatljivije.
Što u vezi sa zapošljavanjem radnika na određeno vrijeme donosi novi Zakon o radu, prihvaćen 15. srpnja, koji će stupiti na snagu osmog dana od objave u Narodnim novinama? Malo je novosti, a za one koje su ugrađene u tekst propisa trebat će tražiti dodatna objašnjenja. Novi Zakon o radu uređuje posebna pravila za prvi ugovor na određeno, a drugačija za svaki sljedeći ugovor koji se zaključuje s istim radnikom. Razlike su u obveznom sadržaju i trajanju tih ugovora.
Kada se navodi razlog
Zapošljavanje radnika na određeno vrijeme regulirano je kao iznimka i dopušteno je za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak vezan uz unaprijed poznati rok, izvršenje posla ili nastupanje određenog događaja. Poslodavac mora imati opravdan razlog zbog kojeg sklapa ugovor na određeno vrijeme, ali u prvom ugovoru na određeno vrijeme koji sklapa s određenim radnikom ne mora navoditi taj razlog. No ako nakon proteka prvog ugovora s istim radnikom sklopi drugi i bilo koji sljedeći uzastopni ugovor, u drugom i svakomu sljedećem ugovoru treba navesti razloge kojima argumentira opravdanost zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme.
Prvi ugovor na određeno vrijeme može se sklopiti na neograničeni rok, jedino je ograničenje trajanje posla ili nastup događaja zbog kojih je radni odnos zasnovan na određeno vrijeme. Naprimjer, ako poslodavac ima poznati izvor financiranja projekta koji će trajati deset godina, može zaposliti radnika na određeno vrijeme na rok od deset godina. To ne vrijedi u slučaju kad se s istim radnikom sklapa više uzastopnih ugovora na određeno vrijeme. Tada Zakon ograničava trajanje rada na određeno vrijeme s istim radnikom na najviše tri godine, pri čemu se i svaka izmjena ili obnova ugovora smatra sklapanjem novog ugovora. Ograničenje od tri godine ne primjenjuje se kad se radni odnos zasniva radi zamjene odsutnog radnika i i slučaju kad je tako određeno zakonom ili kolektivnim ugovorom.
Nejasni rokovi
Razlike u dopuštenome trajanju prvog ugovora i obveze poslodavca koji s istim radnikom sklapa više uzastopnih ugovora nisu nove, uvedene su u radno zakonodavstvo u lipnju 2013. Novo je određenje čl. 12. u kojem se prema jednoj odredbi u rok od tri godine uračunava i trajanje prvog ugovora o radu, a prema drugoj se ne uračunava.
Proizlazi da kad je prvi ugovor sklopljen na rok kraći od tri godine, a iza njega se sklapaju novi, za sve njih zajedno vrijedi ograničenje od tri godine. Ako je pak prvi ugovor zaključen na rok od npr. pet ili sedam godina, u tom se slučaju nakon proteka njegova trajanja s istim radnikom mogu i dalje zaključivati ugovori na određeno vrijeme, uzastopno do tri godine, jer se tada prvi ugovor ne uključuje u trogodišnje razdoblje. Osim nejasnih formulacija u zakonskom tekstu još su nejasniji razlozi uvođenja takvih pravila.
Zadržana su rješenja prema kojima se u slučaju kad radnik nastavi raditi nakon proteka razdoblja na koje je sklopljen ugovor na određeno vrijeme smatra da je taj ugovor postao ugovor na neodređeno.
Ništa od otpremnine
Unatoč najavama i prošlogodišnjim studijama koje su argumentirale potrebu izjednačenja prava na otpremninu radnika zaposlenih na neodređeno i radnika na određeno vrijeme radnici na određeno vrijeme ni prema najnovijem Zakonu nemaju pravo na otpremninu za prestanka radnog odnosa. Imaju pravo na nju samo ako im poslodavac otkaže ugovor na određeno vrijeme prije proteka roka na koji je zaključen, a može ga otkazati samo ako je u tom ugovoru predviđena mogućnost otkazivanja. To zapravo znači da rad na određeno vrijeme, koliko god dugo radnik radio kod istog poslodavca, završava bez isplate otpremnine.
Načelno su prava radnika koji rade na određeno vrijeme jednaka onima koje imaju radnici zaposleni na neodređeno vrijeme. Poslodavac im je dužan osigurati jednake uvjete rada, omogućiti im stručno osposobljavanje, pravo na plaću, na odmore i dopuste. Ako se kod poslodavca otvori mogućnost zapošljavanja na neodređeno vrijeme, dužan je o tome obavijestiti radnike koji kod njega rade na određeno vrijeme.
Za koga nema ograničenja
Na članove uprave trgovačkih društava, izvršne direktore i druge osobe koje su po posebnom zakonu ovlaštene voditi poslove pravnih osoba, ako te poslove obavljaju u radnom odnosu, ne primjenjuju se odredbe Zakona o radu o ugovoru na određeno vrijeme. To ne znači da članovi uprave i druge osobe koje vode poslove pravnih osoba ne mogu biti u radnom odnosu na određeno vrijeme, nego samo za njih ne vrijede ograničenja propisana Zakonom o radu, ni kad je riječ o razlozima koji dopuštaju sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme ni kad je riječ o trajanju takvih ugovora. (dr.sc. Marija Zuber)
Izvor/Autor:http://liderpress.hr/
